Sveti papa Ivan Pavao II u apostolskom pismu ROSARIUM VIRGINIS MARIAE piše: „Krunica pripada najboljoj i najsigurnijoj tradiciji kršćanske kontemplacije. Nastala je na Zapadu kao molitva tipično meditativnog karaktera i donekle odgovara molitvi srca ili Isusovoj molitvi koja je nastala na tlu kršćanskog Istoka”.
Simbolika uzlane krunice
Prema staroj predaji, bio je jedan monah koji je želio napraviti vunenu brojanicu (krunicu) da bi mogao odbrojavati svoje molitve ali đavao mu je po noći stalno razvezivao čvoriće koje bi ispleo. Jednom mu se javio anđeo i naučio ga plesti čvor koji se sastoji od sedam isprepletenih križeva. Ovakvu brojanicu (krunicu) đavao nije mogao rasplesti. To je jedan od najkompliciranijih čvorova na svijetu.
Prije svega, izrađena je od užeta, vune - koja nas podsjeća, da smo ovce Dobrog Pastira, koji je i sam radi nas postao kao ovca odvedena na klanje, Janje, koje oduzima grijehe svijeta. Upućuje nas na zajedništvo sa Dobrim Pastirom u traženju zalutale ovce i molitvi za nju.
Svaki uzao čini 7 upletenih križića, što predstavlja 7 darova Duha Svetoga i 7 sakramenata.
Drveni dodaci nas podsjećaju na drvo – drvo života u raju i drvo križa, koje nam vraća raj, koji smo izgubili zbog grijeha.
Zatvoren krug krunice označuje neprekidnu, vječitu molitvu. Mjesto spajanja podsjeća na Krista, koji je početak i kraj – alfa i omega.
Za izradu krunice obično se koristi konopac u bojama koje se mogu vidjeti na ikonama.
Crvena - boja rasplamtjelosti, žara, aktivnosti. U hebrejskoj terminologiji crvena boja povezana je sa krvlju, a krv sa životom. U kršćanskoj kulturi, ova je boja dobila još jedno značenje: postala je posvećena kroz Kristovu krv. Barem jedan dio odijela mučenika, uvijek je crven. Crvena boja označuje život, krv, ljepotu i čistoću.
Bijela - ima 2 suprotna značenja. S jedne strane označuje slavu i moć Božju; s druge opet ništavilo, prolaznost zemaljske stvarnosti. Bijelom bojom su obilježeni svi koje proniče Božje svijetlo, anđeli. To je boja koja označuje nevinost jer Bog je dao obećanje da će naši grijesi postati bijeli kao snijeg, „bit će bjelji od snijega” (Iz 1,18). Bijela boja predstavlja Božanstvenost, čistoću i nevinost.
Zelena – označuje život, vječnu mladost, plodnost, unutrašnje bogatstvo. U svojim nijansama između žute i plave često se koristi u predstavljanju osoba kroz ikonu, npr. odjeća mučenika može biti i zelena (ne mora biti samo crvena), jer ovo još jače podcrtava njihovu žrtvu procvjetale mladosti. U zeleno su također obučeni proroci i kraljevi. Proroci – jer donose blagu vijest nade, kraljevi – to su oni koji osiguravaju dostojan čovjekov život na ovome svijetu.
Crna – je potpuna neprisutnost svijetla. Pomoću ove boje na ikonama se oslikavaju osuđenici na pakao, pogotovo na ikonama Strašnog Suda: ti ljudi su izgubili sve što može značiti život, postali su tamni. U ovoj boji predstavljaju se i grobovi mraka, smrti. I pećina Kristovog rođenja je crna: zato što je Krist došao prosvijetliti one koji žive u tami. Ovaj mrak pećine označuje isto, da će Isus morati proći kroz tamu smrti, da bi nam dao život. U crnom su predstavljani i neki redovnici, to je simbol izuzetne askeze, tako velike, da se slobodno može govoriti o njihovoj smrti za ovaj svijet.
Zlatna - ne vrši funkciju boje, nego samog svijetla. Druge boje žive zahvaljujući svijetlu, no zlato je samo zračenje, sjaj. Zbog toga zlato vrši vrlo važnu ulogu u ikonografiji, kao simbol svijetla Božjega, samoga neba – kraljevstva svijetla, u kojem nikad nema noći. Zlato je dakle simbol svetosti, klanjanja, besmrtnosti, slave Božje.
Srebrna – slično kao zlatna, podsjeća na Kraljevstvo Božje, koje možemo gledati već ovdje na zemlji preko vjere, no ipak još uvijek iz perspektive ovog svijeta. Tu stvarnost ćemo gledati jasno, u potpunosti u nebu, bez vela vjere – no to izražava zlatna boja. Srebro je simbol čistoće, vjernosti i sreće.
Purpurna – obuhvaća vrlo široku paletu boja. Počevši od intenzivno plave (purpura Han) kroz biskupsko ljubičastu i boju šljive, sve do bordo (tirski purpur, antički). Purpur, koji se koristio u antičko doba i čija je priprava vrlo zahtjevna i skupa, po svom značenju je ulazio u religijsku oblast, i izražavao konsekraciju (posvećenje). Ovo je dakle boja kraljeva i svećenika.
Plava (modra) - označuje nebo, ali i duhovnost i misticizam. Ova boja ima neku tajanstvenu osobinu, to je boja transcendencije u odnosu na sve, što je zemaljsko i osjetilno. Među svim bojama, zračenje plave boje najmanje se osjeća i najviše je duhovno, daje doživljaj dubine i mira, stvara ozračje nerealnosti. U Starom Zavjetu, odijelo plave boje nosio je najveći svećenik, onaj koji je pozvan da neposredno komunicira sa Bogom. U ikonografiji plavu odjeću ima Krist Pantokrator, Marija, i poneki put mogu je imati i apostoli, a označuje misteriju Božjega života.
Smeđa - je simbol zemlje, materije, siromaštva. Ova boja može pratiti monahe i askete: u tom slučaju označuje siromaštvo i odreknuće od radosti zemaljskog života.
Mnogi istočni oci crkve govore, da je nošenje krunice sa sobom vrlo korisno. Podsjeća nas na molitvu, na Boga i na to da nikada ne treba sumnjati u Njegovu ljubav, jer On je dao za nas svoj život i prema nama je veoma milosrdan.
Isto tako, krunica nije znak neke izuzetne duhovnosti, vrhunca misticizma, ljubavi, ustrajne molitve. Baš obratno – to je isključivo znak ispovijedi: smiluj se meni grješniku („moli za nas grješnike”). To je prihvaćanje svoga mjesta i sjećanje na svoj grijeh. U toj molitvi nedostaje napetosti: „grješan sam – trebam biti svetac” koja bi izazivala potištenost, no ona više ispunjava mirom, zbog prihvaćanja svoje situacije pred Bogom (poniznost je baš prihvaćanje, da sam slab i uvijek sklon grijehu ( Post 8,21 ) i radošću, da je On Milosrđe – voli me usprkos tome, da sam grješnik. Ovakva molitva s vremenom rađa zahvalnost i ljubav prema Bogu.
Monasi stavljaju krunicu na ruku, nose u džepu, neki je poput oružja pripašu uz bedro, kače pored ikone i na malim kukicama u crkvi, da ih podsjeti na njihov grijeh i potrebu Božjega milosrđa, a ne na duhovne vrhunce. Neki, da bi molili neprekidno (vidi 1 Sol 5,18; Ef 6, 18; Lk 18, 1; Lk 21, 36), legnu s njom na spavanje, da bi zaspali moleći se i da bi odmah po buđenju nastavili molitvu. Kažu da s vremenom takva praksa vodi do toga da se moli čak i u snu.
